islam kroz objektiv islamske kamere

Razvoj umjetnickih pravaca, od renesanse pa do danas, svoj vrhunac dostiže u posljednjih sto godina. Možemo slobodno reci kako se u posljednjih sto godina u umjetnosti dešavalo više nego u petsto godina prije toga. Zbog cega je to tako? S obzirom da je umjetnost duhovna kategorija koja svoju inspiraciju traži u svijetu stvarnosti i koja je duboko prožeta socijalnim uticajima, upravo je XX stoljece obilovao dešavanjima koja su se neminovno odrazila na svijet umjetnosti. Ratovi, ekonomske krize, glad, moderne bolesti itd. inicirali su pravu umjetnicku eksploziju u ovm periodu. Impresionizam, postimpresionizam, simbolizam, nabizam, fovizam, futurizam, metafizicko slikarstvo, ekspresionizam, kubizam, konstuktivizam, nadrealizam, apstraktno slikarstvo, konceptualizam itd, predstavljaju samo neke umjetnicke pravce koji su obilježili XX stoljece, a koji su nastali na krikovima ljudskih sudbina u doba velike socijalne i duhovne represije. Osim u svojoj idejnoj dimenziji umjetnost XX stoljece dobila je jednu novu, a to je tehnicko iskustvo koje je doprinijelo kvalitetu i raznovrsnosti umjetnickih pravaca narocito u posljednje dvije decenije. Tako umjetnicki pravci u slikarstvu, dizajnu i muzici, kroz svoj tehnicki napredak, i dobivaju i novu, kvalitativnu dimenziju, koja je nerijetko zasjenjivala i idejnu vrijednost djela. To je dovelo do toga da slikarstvo odskoci u domenu grafike, dizajn u posebnoj i komplikovanoj obradi materijala a muzika, recimo, u otkrivanju elektricne gitare. U svom tom napretku,a štonas u ovom trenutku najviše interesira nastala je jedna nova umjetnost, film. Ako cemo XX stoljece odrediti kao period neponovljivih umjetnickih ostvarenja, onda u tom smislu najviše možemo istaknuti film.

Film je, na neki nacin, novo otjelotvorenje vremena u kojem živimo. Tehnika, suvremeni mentaliteti, nove životne težnje, specificna socijalna svijest, sve su to uzroci nastanka filma, bolje reci njegove sadržine koju je on bolje nego bilo koja druga umjetnost prikazao našim culima. Kroz film je tehnika napakon spojena sa umjetnošcu, i možemo slobodno reci gotovo do krajnjih granica, zadovoljavajuc,i time svijest novog covjeka i predstavljajuci umjetnost kao veliki faktor buducnosti. Film više nije nešto tradicionalno, oprobano, nego je autenticna umjetnost XX stoljeca, ona koju današnji covjek ne mora dijeliti sa ljudima prošlosti, jer ona sada zadovoljava samo njega i, što je najvažnije, može zadovoljiti i njegovu buducnost. U svom autobiografskom djelu "Rijec", teoreticar umjetnosti Žan Pol Sartr podsjeca nas da se film javio u slijepom vijeku bez tradicije, te je trebalo svojim ružnim “ponašanjem” da raskine sa ranijim vijekovima. U svojim “Rijecima” Sartr kaže i ovo:"U podjednakoj neudobnosti dvorana naše cetvrti vec sam bio naucio da je ova nova umjetnost moja, kao i svih ostalih. Mi smo mentalno bili istih godina: ja sam imao sedam godina i znao sam da citam, ona je imala dvanaest i još nije znala da govori.Govorilo se da je tek u povoju, da tek treba da se razvije, ja sam mislio da cemo zajedno rasti." Ono što je film ucinilo privlacnim covjeku XX stoljeca je umjenicka sinteza koju je film u sebi posjedovao. Film objedinjava u sebi i slikarstvo, i muziku, i teatar pa i nije cudo da više nego sve te ostale umjetnosti može zadovoljiti ne samo široke mase, vec i kriticki raspoložene pojedince. Ono što bi trebalo posebno istaci je i to da film nije samo umjetnost vec da je, na neki nacin, i sociološka pojava koja se tice sviju nas. Razvoj kinematografije u zemljama islamskog Istoka vezuje se za period poslije drugog svjetskog rata. Film se na Istoku razvio veoma kasno, što je i razumljivo s obzirom da je film kao umjetnicka i sociološka pojava kuliminirao u zemljama Zapada dakle u jednom sasvim drugacijem kulturnom krugu.

Ljudi na Istoku primili su film s velikom rezervom jer su ga doživljavali kao propagandu zapadne kulturne politike ili kao sredstvo kulturnog asimiliranja. I zaista film kao sedma umjetnost, koja je nastala na Zapadu, i to u momentu ekspanzije njihove kulture unutar samih njih, ali i izvan sebe, prema drugim. Film je cesto,na krajnje vulgaran nacin atakovao na eticki dignitet naroda Istoka a pogotovo na islamski svijet. Pošto je film kao umjetnost veoma pogodan za manipulaciju, on polahko postaje slika u kojoj se ogleda nacin kapitalistickog življenja, pa se film i nametnuo kao jak elemenat akulturacije i to na neposredan, vizuelan nacin koji je, sa tehnicke strane, bio revolucionaran, a sa estetske sasvim osoben.

I dok su kršcanskim misionarima trebale godine da naprave odreden uspjeh u širenju "vjere", film je postao masovna hipnoza koja je socijalno izmucenom stanovniku Istoka pokazivala ono što je njemu najviše odgovaralo, a to je savršena, neiskvarena i umjetnicki oblikovana slika modernog života. Tu zamku covjek Istoka nija mogao pravilno shvatiti jer je za njega ta slika, na neki nacin, bila nadnaravna a i obecavala je mnogo. Ustvari, tek su zreli islamski pokreti pokazali i uocili opasnost od zapadizacije putem filma. Tako istaknuti islamski mislioci ovoga stoljeca poput Sejida Qutuba i Mevlane Mevdudija, u svojim djelima pokušavaju i uspjevaju dokazati štetne uticaje koje zapadna kultura donosi muslimanima. I dok se odbijanje americkog filma u Evropi može uglavnom tumaciti kao otklanjanje kapitalisticke konkurencije, dotle su neki napredni islamski pokreti film vidjeli kao zavjeru usmjerenu protiv duha Islama. Tacnije, njihova kritika filma je uglavnom bazirana na njegovoj tematskoj oblikovanosti, što je i potpuno opravdano. Tako smo svjedoci brojnih filmskih žanrova kao što su erotski, ljubavni i drug islicni filmovi, koji svojim sadržajem desturktivno djeluju na moral svakog covjeka. Sa druge strane možemo vidjeti filmove u kojima je Islam predstavljen na krajnje negativan nacin uticuci time na mase da vjeruju kako su mnoge komponente Islama negativne,ili da je Islam nešto sasvim drugo nego što bi trebalo da jeste. Filmovi poput "Braca po oružju" govore da je pravi musliman onaj koji bludnici, pije alkohol i koji je, usput, francuski tajni agent ili film poput "Istinite laži" koji predstavlja muslimane kao glupe i zaostale teroriste. Medutim, kritika koja se upucuje filmu od strane muslimana nekad prelazi ove granice. Kritikujuci film kao nešto što dolazi sa Zapada i što treba bez razmišljanja odbaciti, film se nije sagledavao i procjenjivao kao umjetnicka forma, nego su se prema njemu odnosili sa dosta predrasuda. Ove konstatacije su izazov svima onima koji Islam vide kao svoju sudbinu da daju objektivnu ocjenu filma koja ce biti u islamskom duhu i koja ce moci pokazati u kom pravcu treba da ide naš odnos prema filmu.

Od samog pocetka razvoja film je u muslimanskim zemljama poprimio tri osnovna žanrovska oblika koji su i danas dominantni. Prvi je duboko prožet socijalnom tematikom, jer govoreci o svemu onome kroz šta prolazi naglašeno tradicionalna sredina, cesto i time motivirana. To su filmovi prožeti surovim realizmom u kojim se prikazuje tragicna pozicija muslimana u XX stoljeca. U tim filmovima je ocigledno da islamsku zdravu tradiciju zamjenjuje postkomunisticka i postkapitalisticka logika u kojoj se pojedinac Istoka polahko, ali sigurno, gubi. Ovakva slika predocava bolnu istinu o koliziji i krizi unutar muslimanskog ummeta u kojem se osjeca dekadentnost sopstvene sredine i neprijateljstvo ideološki nastranih ideja. Medutim,u posljednjih desetak godina, filmovi koji dolaze iz Irana, Sirije ili Egipta predocavaju jedno novo stanje, kako u kvantitativnoj tako i u tematsko artistickoj komponenti. To su filmovi koji nam govore da kriza morala, vjere, identiteta nisu samo bolesti Zapada. Ne libeci se da kroz film predoce i one tabu-teme medu muslimanima kao što su npr.problem homoseksualizma i suicida, ovi filmovi nagovještavaju jednu novu orijentaciju u kinematografijama Istoka. Slicno tome i filmovi evropskih autora, a koji su porijeklom iz islamskih zemalja, dobijaju onu neophodnu specificnu težinu obradujuci teme iz života muslimana unutar Evrope i njihovog sukoba sa evropskim navikama i istocnjackim porijeklom. Jedan takav film smo mogli pogledati i na Sarajevo film festivalu 1996. pod nazivom ""Med i pepeo", režiserke Nadije Farisi u kojem se prati život mlade Lejle rastgnut izmedju zastarjelih društvenih shvatanja, prostitucije i spašavanja sopstvenog integriteta. U globalu možemo reci da filmovi koji se bave sudbinama muslimana koji žive u Evropi, a porijeklom su sa Istoka ,govore o životu izmedu sopstvenog identiteta i kulture Zapada, koja ih sve više obuzima. Sa druge strane, filmovi sa tematikom iz života muslimana na Istoku prate krizu vjerskog osjecaja (mada se to cesto kroz film ne istice, ali je evidentno) koji se na kraju prevlada ili se u njemu totalno gubi.

Drugu vrstu filmova predstavljaju pateticne ljubavne i porodicne drame namjenski uradene i cesto slabog umjetnickog dometa ovdje necemo govoriti.

Treca vrsta filma su oni sa izrazito vjerskom tematikom a koji obraduju uglavnom historijske teme. Tako cemo se sjetiti i najpoznatijeg medu njima, filma ""Pod zastavom Muhammeda" koji je pobudio veliko interesovanje muslimana u svijetu. Osim tog filma, konkretno u našoj zemlji, smo imali priliku vidjeti i filmove o životu Salahudina Ejjubija i Halida ibn Velida (ovaj drugi je bio prilicno nekvalitetan i sumnjive tematike). Prilikom razmišljanja o ovakvoj vrsti filma covjek se pita koliki je njihov uticaj i koliki efekat mogu proizvoditi takvi filmovi ako se u buducnosti budu snimali sa puno vecim budžetima, boljom režijom i kvalitetnijim glumcima. Zamislimo recimo kakav bi efekat ima npr. film o Tariku ibn Zijadu, uraden po standardu holivudskog spektakla. Nesumnjivo je da bi takav film dizao adrenalin u krvi milionima muslimana, a samo ova zamisao navodi nas na to da se o ovome ozbiljno razmisli, jer ipak film je ono na što buducnost racuna, a tu buducnost cinimo i mi sami.